Translate

уторак, 25. фебруар 2014.

Rad na brodu (rečnom) 3.deo - HRANA i život na brodu

Kada sam počela da pišem na ovu temu, nisam ni sanjala da će ljudima toliko biti interesantno da čitaju. Meni nije teško da pišem, a vi volite da čitate  :)   pa da nastavimo...



Počeću od tog dela "HRANA" na brodu. 
Pošto smo na brodu svi bili uključeni u "LOADING party" (u prethodnom postu sam objasnila šta je to) svi smo imali prilike i da vidimo šta to nama pristiže na brod od hrane. Na (otprilike) dve nedelje je stizalo ono što može u zamrzivač, sve što je u tetrapaku, pahuljice, med, eurokrem..., a svakih nedelju dana je stizao kamion sa svežim voćem i povrćem. Voća i povrća u izobilju (ali samo na loadingu i za goste, za nas šipak). Šta može da vam padne na pamet, to je ušlo u kuhinju: šampinjoni, zelena salata, kupus, brokoli, karfiol, luk (beli, crni, praziluk), patlidžan, krastavci... višnje, trešnje, lubenice, dinje, banane, ananas, neko voće za koje ja nikad ni čula nisam... :D i naravno jabuke koje jedine nisu bile (bukvalno) zabranjeno voće (za nas zaposlene). 

Na brodu ima sve što vam može pasti na pamet, ali naravno, kao što rekoh ZA GOSTE. Za nas (zaposlene na brodu) je od početka sezone, u crew mess-u postojalo 4 vrste sira i 4 vrste salame. Ok, na početku je bilo i pahuljica i ne mogu da se požalim bilo je i mleka. E sad. Ja kao zaposlena u restoranu, nisam često imala prilike da jedem u crew mess-u ali kad god sam otvorila taj frižider u njemu je bilo to gore nabrojano.

Dosta pravila na brodu se menja u toku sezone. Što se hrane na brodu tiče, tu je šef kuhinje Bog i batina. Kako on kaže i šta ti spremi, tako je i ti možeš da se žališ (ali se naravno ništa neće promeniti) ili da odeš napolje i kupiš sebi nešto.
Inače na brodu postoje 3 redovna obroka za zaposlene (koji po meni nisu bili loši). Doručak, ručak i večera. Zavisi opet ko šta kod kuće jede. Pošto ni kod kuće nisam jela kavijar, nije mi smetalo što ga tamo ne dobijamo. 
Za "nas iz restorana" hrane je bilo uvek (to je prednost konobarisanja) i ja stvarno ne mogu da se požalim i količinski i raznovrsno. Naravno da je bilo onih koji su se žalili cele sezone, a samo tovare u guzicu k'o u kontejner, ne pitaju ni šta je. Žale se, a kod kuće jedu 'leba i masti (i to ako ima). Jedino što je meni nedostajalo su PALAČINKE! Kod kuće se desi da prodje i dva meseca da ih ne jedem, ali kad dodje taj trenutak, crći ili pojesti! Pa tako, svaki put kada se desilo da imam vremena da izadjem napolje, a ja pravac pa na palačinke. Hrana na brodu se dosta razlikuje od onoga što mi jedemo ovde, ali sve je to normalno. Šef nam je bio nemac, a šta nemci znaju sta je sarma ili pasulj. E kad sam kod sarme, da ne zaboravim...

Kod mene na brodu pravilo je bilo, kad se putuje kroz neku državu da se tog dana kuva i sprema ono sto je karakteristično za tu zemlju. Pa tako dodjosmo i do Srbije. Pita me kuvar šta se kod nas u Srbiji jede i šta je karakteristično, a ja se mislim da li da mu kazem da okrene prase na ražnju tu na SUN DECK-u ili da založi vatru pa raspali pasulj u kotliću... Pa pita je l' volim sarmu, a ja reko' "Odrekla bih se jedne svoje plate samo da je pojedem za ručak. "

A kad neko spomene sarmu, ja odma' pomislim na onu maminu sarmu, koje nema nigde, futoški kupus ne moraš ni da žvaćeš, a svaka sarma ko pesnica. I čekam ti ja tu večeru samo da ukradem bar jednu sarmu, uštekam je negde i sačekam da završim sa poslom i sa slašću je pojedem. Skovan plan, a večera nikad da dodje.

Došlo veče i naravno večera. Pozvao nas šef na "meni-sastanak" da nam objasni šta večeras ima na meniju, jer ako gosti pitaju, moramo da znamo. Iznese tri tanjira pred nas, a ja sve gledam gde je sarma, nema sarme. Pomislim, ajde treba tek da je iznese ili da nije možda promenio meni u poslednjem momentu (pošto se i to dešavalo). Konačno pokaza on na tanjir sa "sarmama" koje su bile neke čudne boje (kao da ih je u lokvanj zavijao), a i veličina mi je bila čudna. Više je ličilo na ćevape. Mislim se "E MOJ ŠEFE, AKO VI TAKO JEDETE U NEMACKOJ ODAKLE TI TOLIKI STOMAK (KAD TI OVO NAZIVAŠ SARMOM)..."
Razočarana još jednom u brodski život, prestala sam da se nadam bilo čemu normalnom.

Još nešto što je meni bilo jako čudno je ambalaža tih proizvoda. Jaja u tetrapaku?!!! Kod nas u Srbiji jaja su obično u ljusci, možes da ih prebrojiš, čak i na oko da ih ispečeš. Imali su oni i ova na komad, ali samo za "jaja na oko" ili "kuvana". A kad sam kod kuvanih jaja, ni to nisu kuvana jaja, nego ne znam ni ja šta im rade, ubace ih kao u neku mikrotalasnu i tako ih "kuvaju". Jedino sigurno na brodu je bilo jesti pirinač i pahuljice  :D 

Bilo je tu i lepih momenata. Imala sam jednog kolegu koji je radio u kuhinji, a njegova žena je sredjivala plate i sve papire tu na brodu. Jako su bili slatki i dobri. Jednom prilikom (za moj rodjendan), uzeo je jedan kolač iz kuhinje, stavio prskalicu upalio i kad sam ušla u kuhinju počeo je da mi peva rodjendansku pesmicu  :)  Takodje mi je uvek ostavljao pun tanjir salate gore na policu gde je bio njegov radni deo, iza nekih šerpi gde nije bilo na vidnom mestu.


Ovo iza mene je šef kuhinje (onaj sto me pitao za sarmu)

Prvih mesec i po dana smo bili na relaciji Holandija - Belgija. Za to vreme smo se uhodali sa poslom i obavezama na brodu, pa sam poslenja dva puta odlučila da izadjem napolje (ma koliko umorna bila), jer sam znala da se više neću vraćati u te gradove i htela sam da vidim što više. Jednom prilikom dok sam šetala videla sam pivo sa ukusom čokolade i pivo sa ukusom kokosa. Jaaaaao, kao malo dete sam se obradovala i odlučila da probam to. Uzela sam po jednu flašu. Iako sam se vraćala na brod, jer je moje radno vreme uskoro počinjalo, odlučila sam da popijem pivo sa ukusom kokosa misleći "Šta će mi biti od jednog piva, to je kao sok."
Vratila sam se na brod i počela da se spremam za restoran. Osetila sam da se stomak buni, ali reko "Ok nije mi prijalo, smiriće se."
U jednom momentu sam javila nadredjenom da ne mogu da ustanem sa WC šolje i da ću kasniti na posao  :D   Neće mi više pasti na pamet da probam sve i svašta (bar ne pre radnog vremena).


Cuveno "pivo protiv zatvora"


Na brod sam otišla sa 58kg savršeno zgodna (nikad mršavija). Uniforma kao salivena (još sam morala da dotežem, bilo i prostora). Posle izvesnog vremena vidim ja uniforma se smanjuje, smanjuje, smanjuje, smanjuje...sve do jednom. Kada sam od hauskipinga tražila makaze, konac i iglu (da pomerim dugme na pantalonama) sam shvatila šta se desilo. UNIFORMA MI SE SKUPILA OD PRANJA!  :D  Eeeee da je tako bilo!!!!  :(   Otišla sam u fitnes (na brodu smo imali malu prostoriju u kojoj je bilo nekoliko sprava za vežbanje) i stala na vagu. Imala sam šta i da vidim!  68kg!!! Majko mila. Mislila sam da sanjam. Koža mi se ojela (u predelu pazuha ali nazad prema ledjima) od malih košulja, butine počele da se češu, a pantalone od divne, najfinije sintetike...

E sad... Kako je moguće da sam se ja toliko ugojila, a moja sestra koja je isto otišla na brod (ali u drugu kompaniju) smršala za dva broja uniforme?  Šta, oni više rade od nas?!

Kada su me prebacili iz Veronikine kabine (znate moju divnu cimerku Veroniku iz prethodnog posta), ja sam dobila Rosicu (bugarku) koja je uvek imala gomilu mars, tviks, snikers i ostalih čokoladica na stolu. 
Ja dodjem sa posla umorna ko ker, besna jer radim sa debilima, vec pomalo i tužna jer ne vidjam momka, udjem u kabinu, a Rosica kako je to obicno bivalo, jede jednu od čokoladica. Bila fina devojka i uvek me nudila. Ja, pošto to ne jedem ni kod kuce (sve je to preslatko za mene), prvih nekoliko puta odbijem. Kada sam već dolazila mnogo besnija, umornija i tužnija odala sam se poroku  :D  Uzela sam čokoladicu i naravno osećala se mnogo bolje. Pa sam počela da uzimam i kad me nije nudila i naravno svaki put bih joj prijavljivala. Naravno kad sam prvom prilikom izasla napolje kupila sam dve kese (jednu da joj vratim što sam pojela, a drugu za sebe, da se ne grebem više). Počela sam da kupujem i ja kese tih čokoladica. I tako je to počelo. Jela sam dve čokolade od po 100g dnevno.

A i ostalu hranu sam jela k'o da me neko vija. Samo bacala u stomak jer nikada nisam imala vremena da sednem i jedem k'o normalan čovek. To i ne mogu nazvati "jedenjem" više je ličilo na proždiranje hrane. Kao što rekoh već u jednom postu, SVE SVOJE NAVIKE STE OSTAVILI ISPRED BRODA PRE NEGO ŠTO STE SE UKRCALI. Inače ja kod kuće jedem jaaaaaako sporo i uvek poslednja završim. Ako nemam vremena da jedem polako, je neću ni da jedem. Na brodu sam bila srećna samo kad sam jela, pa sam stalno jela samo da bih bila srećna i eto kako mi se uniforma smanjila.


Čak su mi gosti ostavljali "bakšiš"
E sad još jedan detalj. Ja sam i ranije u životu imala period "male uniforme". Imala sam 75kg i moj tadašnji profesor fizičkog se čudio, čak me jednom prilikom i pitao kako je moguće da sam ko loptica, a da mogu sve da uradim  :D   Da bila sam bucka, ali NIKADA NISAM IMALA CELULIT (žene će znati o čemu pričam). Kada sam došla sa broda, nisam mogla da prepoznam svoje noge. Narandžina kora je izbijala ispod pantalona. UŽAS!

Od kako sam došla sa broda pomerila mi se jedna rupica na kaišu, ustvari sad mogu da zakopčam pantalone, ali celulit nikako da ode. Ali dobro, imam vremena još do leta :)


Ovu belu košljulju posle nisam mogla da obučem


Jedan od kolega (njega su uhapsili na brodu)


Ne znam koliko se vidi na slikama moje "zaokrugljivanje". Da sam znala da ću jednog dana pisati tekstove o ovome, slikala bih svaki detalj!

Nastaviće se...  ;)





Hvala što čitaš  :)



13 коментара:

  1. Izuzetno interesantno, nešto što ne iskusi svako :) Eto ja nikada nisam ni bila na brodu.
    Samo nastavi! Pozdrav

    ОдговориИзбриши
  2. Kako ja volim ove tvoje ''putopise&doživljaje'' :D
    I ne, nisi se zaokružila, makar ja ne vidim drastičnu promenu na slici ispod.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ej i ja ih rado pisem :D Bice ih jos ;)
      Inace svi na brodu su me zezali za uniformu i kako sam se ugojila :) Mozda se ne vidi na slikama, ali posle tri meseca kad sam otisla na godisnji i kad me momak podigao, mal' se nije usinuo u ledjima :D A da ne spominjem farmerice koje nisam mogla da zakopcam na kraju sezone... Kupila sam diiiivnu plavu trenerku iz koje ne izlazim :D

      Избриши
  3. Jako informativno, ja sve citam u detalje, voleo bih da sam probam na nekom recnom brodu... Svaka cast!
    A, zasto je kolega odozgo uhapsen?
    Pozdrav,
    Ivica

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Treba probati i videti. Tesko je otici, ali nije nemoguce... Ne treba gubiti nadu. A za kolegu, tu je postojala neka proslost, ali ni ja nisam 100% sigurna o cemu se radi... Nesto od ranije... Vec je imao problema sa milicijom...
      Pozdrav i tebi i ako zelis i planiras, slobodno idi :)

      Избриши
  4. Jao i ja imam tu mašinu što mi skuplja garderobu :D Doduše,sad imam izgovor,ostalo mi od trudnoće,ali počela sam polako da se vraćam.Baš sam pisala o tome.Idem dalje da čitam,ovu knjigu :)

    ОдговориИзбриши
  5. Анониман12. мај 2016. 00:49

    Svaka čast Milice,čitam vrlo pažljivo i ja planiram ovih dana da vidim za posao na rečnom krstarenju a ti si tako svojom prićom objasnila u tančine..veliki pozdrav od Admira..!

    ОдговориИзбриши
  6. SJAJNA DEVOJKA OVA NASA MILICA I MNOOGO DUHOVITA!!! LEP POZZZ.

    ОдговориИзбриши
  7. SJANA I DUHOVITA MILICA SA SVOJIM DOGODOVSTINAMA NAS JE BAS ZASMEJALA!!! SVAKA CAST!!!

    ОдговориИзбриши